Kratki osvrt na izlet 1.05.2003.
Svima nam je znana izreka: Tko rano rani dvije sreće grabi. No, planinarsko iskustvo najautentičnije potvrđuje, pa i nadmašuje ovu izreku, jer kad se čovjek, u rano jutro nakon noćne vožnje pojavi, kao ptica, iznad Dubrovnika neminovno je da će ga stići i treća sreća.
Zajedno s trideset i dva planinara HPD Zagreb-Matica uputih se na četverodnevni izlet prema plavom jugu, imajući pred koracima Dubrovnik, Orjen i Boku Kotorsku.
Popivši prvu jutarnju kavu u Dubrovniku, u hladovini Srđa, koji ga štiti ne samo od sunca već i od brojnih osvajača, uputismo se na njegov vrh koji svojim vidikom mislima ne dopušta da se upitaju, čemu ta stara razrušena tvrđava i ne tako davno ukopani bunkeri. Pogledom na Lokrum, nešto udaljeniji Pelješac i manje nam poznata otočja, spustismo se prema jezgri staroga grada, uživajući u povijesnim, kulturnim te gastronomskim blagodatima grada.
U vrijeme kada vrućina počima biti nepodnošljiva, krenuli smo prema granici Crne Gore, pitajući se čemu taj naziv pored svih zeleno-plavih nijansi isprepletenih kamenom. Budući je veliki dio dana bio pred nama, zaronili smo u hercegnovsko more da bismo se, napuštajući miris soli, uputili prema planinarskom domu Za Vratlom, na počinak.
U rano jutro uđosmo u gojzerice s ciljem da osvojimo Orijensko sedlo te ravno tristo metara viši Zubački kabao (1894 m). Prvotni plan je bio doći do jednog dijela puta busom (Vrbanje) no kako je cesta više pogodna za pandže, kopita, papke i gojzerice (nego za veliki bus), pružismo korak nešto ranije iz Kruševice. Spoznajući da ćemo prema vrhu koračati nešto duže od planiranog, aktivno smo se pripremali zastajkujući kraj svega što liči na pojilo i šank, prikupljajuci motivaciju i tekućinu za cijelodnevni hod. Kako je većina puta bila obogaćena bukovim hladom, bilo je šteta nešto češce ne zastati i uživati u milosrdnoj prirodi.
Već po dolasku na Orjensko sedlo, znali smo da smo u zaostatku s vremenom i sva sreća što je planin(ar)ski objekt zatvoren i jedino što nas je moglo zadržati bila je voda iz obližnjeg izvora Studenca (kapavca), koji nikada ne presušuje. Kako je vrh Orjena najviši vrh u nizu južnih Dinarida, nekolicina je odustala od osvajanja slijedećih tristotinjak metara gledajući nas (iz sedla) kako gmižemo po poprilično strmoj stazi. Kolikogod da smo bili uspuhani i nemoćni, osjećali smo se moćno nalazeći se na vrhu Orijena te taj junački pothvat ovjekovječismo fotografijama iz raznih perspektiva.
Budući da nas je sumrak tjerao da ubrzamo korak, spustili smo se u povratku za nepuna tri sata, birajući kraći ali koljenima zahtjevniji put. Stigosmo u mjesto zvano Kruševica, gdje nas je čekao naš vjerni vozac Josip, kojemu je čekanje toliko dosadilo da će drugi put zasigurno ponijeti gojzerice. Na kotačima, zajedno s mrakom dođosmo do motela Borići gdje nekolicina planinara, ne smogavši snage za dodatni jednosatni hod uzbrdo, osta prenoćiti, dok se ostatak uputi na stominutni hod uzbrdo kroz mrak.
No to ne bijaše toliko tragično koliko pomisao da je davno skuhani grah već ohladio ili da su kuhari iščekujući nas lagano praznili lonac. Kako smo cijelim putem bili praćeni i vođeni planinarima domorocima osjećali smo se sigurnijima, pogotovo kad smo se počeli prisjećati priči o vilama koje igraju kolo noću te o vucima koji su još aktivni na tom području. Na našu sreću, u ovo doba nije rijetkost naići na pastire koji vode ovce na ispašu, tako da su vuci imali zanimljiviji plijen.Time se naš izlet pretvorio u ponoćnu avanturu, a da količina adrenalina bude još veća doprinio je slijedeći dan.
Naime, planinarski cilj tog ponedjeljka išao je dvosmjerno: jedna grupa se uputila osvojiti vrh Subre, dok je druga grupa, pogodena žuljevima, kojekakvim ranama i tegobama, svoju tugu što se neće naći na vrhu Subre, odlučila ublažiti jagnjetinom u saču, najbližeg objekta motela Borići.
Odmičući od planinarskog doma kroz bukovu šumu ubrzo stupismo na kameni plato pun škrapa , procjepa, jama i žljebova – od kuda kreće uspon prema najboljem orjenskom vidikovcu. Nakon dva i pol sata hoda uspesmo se na vrh Subre što ne bijaše i vrhunac našeg puta.
Spust u dolinu prema Subrinom amfiteatru (ili Markov koš 1410 m), usprkos tome što zahtijeva veliku opreznost te sinhronizirani angažman ruku i nogu, odgovara svim idealnim opisima najzanimljivijeg detalja primorskih Dinarida.
Nauživajući se pogleda i neočekivanog hlada kamenog amfiteatra , krenuli smo natrag prema vrhe gdje nas je čekala grupica onih koji umjesto spusta odabraše sunčanje na Subri, uživajući u pogledu na more i brojne otoke.
Motivirani kupanjem u Kotoru požurismo natrag u susret grupi koja je bila zaokupljena osvajanjem gurmanskog cilja tog podneblja. Opraštajući se od visina i od našeg glavnog vođe crnogorskim planinama a ujedno i predsjednikom PD Subra, Željka Starčevića, krenuli smo u vožnju busom oko bokakotorskog zaljeva kojeg smo, zahvaljujući jednom od naših domaćina, imali priliku vidjeti ne samo s kopna.
Po dolasku u Dobrotu, nakon kupanja i večere, uputismo se u obilazak grada Kotora koji svojim stilom i ljepotom govori o povijesti i kulturi brojnih naroda koji ga naseljavahu.
Da bi povijest još jače progovorila doprinjela je trosatna vožnja bokakotorskim zaljevom, čiji najznamenitiji dio, dva sakralna objekta Sv. Juraj (Sv. Đorde) i otočić Gospe od Škrpjela, djelo čovjeka i prirode, sebično svraćaju pozornost na sebe.
Zahvaljujući volji i iscrpnom znanju don Srecka Maića, duhovnog pastira ovog svetišta i kraja, upoznasmo Zmajeviće, Tripu Kokolju, povijest, umjetnost, običaje, svečanosti, tugu, boli i želje ovoga kraja i naroda.
Bijaše to kruna našega puta od kuda krenusmo put Zagreba. Svoje Amen, ovome izletu, izrekosmo u Vepricu (Makarska) , koji nam pruži kratki odmor i utaži žed, žed za vodom, dok nas ostavi žedne i željne novih izleta.
Ružica Kopić
Zagreb, 11. 08. 2003.
