Example of Section Blog layout (FAQ section)

12.03.2011. oko 10:00h član našeg kluba, Antonio Toni Škanata, popeo sa na najviši vrh Prokletija-Maja Jezerce-2694 mnv.

Tradicionalnom usponu u zimskim uslovima prisustvovalo je preko 100 planinara iz raznih klubova i zahvaljujući lijepom vremenu, vrh je popelo većina učesnika. Naš Toni je još jednom, pokazao i dokazao da visinskih granica za njega nema. Čestitkama na osvojenom, ovom vrlo zahtijevnom vrhu, pridružuje se svi članovi  Planinarskog kluba Pestingrad-Kotor.

Kratki osvrt na izlet 1.05.2003. 

Zajedno s trideset i dva planinara HPD Zagreb-Matica uputih se na četverodnevni izlet prema plavom jugu, imajući pred koracima Dubrovnik, Orjen i Boku Kotorsku. 

Popivši prvu jutarnju kavu u Dubrovniku, u hladovini Srđa, koji ga štiti ne samo od sunca već i od brojnih osvajača, uputismo se na njegov vrh koji svojim vidikom mislima ne dopušta da se upitaju, čemu ta stara razrušena tvrđava i ne tako davno ukopani bunkeri. Pogledom na Lokrum, nešto udaljeniji Pelješac i manje nam poznata otočja, spustismo se prema jezgri staroga grada, uživajući u povijesnim, kulturnim te gastronomskim blagodatima grada. 

U vrijeme kada vrućina počima biti nepodnošljiva, krenuli smo prema granici Crne Gore, pitajući se čemu taj naziv pored svih zeleno-plavih nijansi isprepletenih kamenom. Budući je veliki dio dana bio pred nama, zaronili smo u hercegnovsko more da bismo se, napuštajući miris soli, uputili prema planinarskom domu Za Vratlom, na počinak. 

U rano jutro uđosmo u gojzerice s ciljem da osvojimo Orijensko sedlo te ravno tristo metara viši Zubački kabao (1894 m). Prvotni plan je bio doći do jednog dijela puta busom (Vrbanje) no kako je cesta više pogodna za pandže, kopita, papke i gojzerice (nego za veliki bus), pružismo korak nešto ranije iz Kruševice. Spoznajući da ćemo prema vrhu koračati nešto duže od planiranog, aktivno smo se pripremali zastajkujući kraj svega što liči na pojilo i šank, prikupljajuci motivaciju i tekućinu za cijelodnevni hod. Kako je većina puta bila obogaćena bukovim hladom, bilo je šteta nešto češce ne zastati i uživati u milosrdnoj prirodi. 

Već po dolasku na Orjensko sedlo, znali smo da smo u zaostatku s vremenom i sva sreća što je planin(ar)ski objekt zatvoren i jedino što nas je moglo zadržati bila je voda iz obližnjeg izvora Studenca (kapavca), koji nikada ne presušuje. Kako je vrh Orjena najviši vrh u nizu južnih Dinarida, nekolicina je odustala od osvajanja slijedećih tristotinjak metara gledajući nas (iz sedla) kako gmižemo po poprilično strmoj stazi. Kolikogod da smo bili uspuhani i nemoćni, osjećali smo se moćno nalazeći se na vrhu Orijena te taj junački pothvat ovjekovječismo fotografijama iz raznih perspektiva.        

Budući da nas je sumrak tjerao da ubrzamo korak, spustili smo se u povratku za nepuna tri sata, birajući kraći ali koljenima zahtjevniji put. Stigosmo u mjesto zvano Kruševica, gdje nas je čekao naš vjerni vozac Josip, kojemu je čekanje toliko dosadilo da će drugi put zasigurno ponijeti gojzerice. Na kotačima, zajedno s mrakom dođosmo do motela Borići gdje nekolicina planinara, ne smogavši snage za dodatni jednosatni hod uzbrdo, osta prenoćiti, dok se ostatak uputi na stominutni hod uzbrdo kroz mrak. 

No to ne bijaše toliko tragično koliko pomisao da je davno skuhani grah već ohladio ili da su kuhari iščekujući nas lagano praznili lonac. Kako smo cijelim putem bili praćeni i vođeni planinarima domorocima osjećali smo se sigurnijima, pogotovo kad smo se počeli prisjećati priči o vilama koje igraju kolo noću te o vucima koji su još aktivni na tom području. Na našu sreću, u ovo doba nije rijetkost naići na pastire koji vode ovce na ispašu, tako da su vuci imali zanimljiviji plijen.Time se naš izlet pretvorio u ponoćnu avanturu, a da količina adrenalina bude još veća doprinio je slijedeći dan. 

Naime, planinarski cilj tog ponedjeljka išao je dvosmjerno: jedna grupa se uputila osvojiti vrh Subre, dok je druga grupa, pogodena žuljevima, kojekakvim ranama i tegobama, svoju tugu što se neće naći na vrhu Subre, odlučila ublažiti jagnjetinom u saču, najbližeg objekta motela Borići. 

Odmičući od planinarskog doma kroz bukovu šumu ubrzo stupismo na kameni plato pun škrapa , procjepa, jama i žljebova – od kuda kreće uspon prema najboljem orjenskom vidikovcu. Nakon dva i pol sata hoda uspesmo se na vrh Subre što ne bijaše i vrhunac našeg puta. 

Spust u dolinu prema Subrinom amfiteatru (ili Markov koš 1410 m), usprkos tome što zahtijeva veliku opreznost te sinhronizirani angažman ruku i nogu, odgovara svim idealnim opisima najzanimljivijeg detalja primorskih Dinarida. 

Nauživajući se pogleda i neočekivanog hlada kamenog amfiteatra , krenuli smo natrag prema vrhe gdje nas je čekala grupica onih koji umjesto spusta odabraše sunčanje na Subri, uživajući u pogledu na more i brojne otoke. 

Motivirani kupanjem u Kotoru požurismo natrag u susret grupi koja je bila zaokupljena osvajanjem gurmanskog cilja tog podneblja. Opraštajući se od visina i od našeg glavnog vođe crnogorskim planinama a ujedno i predsjednikom PD Subra, Željka Starčevića, krenuli smo u vožnju busom oko bokakotorskog zaljeva kojeg smo, zahvaljujući jednom od naših domaćina, imali priliku vidjeti ne samo s kopna. 

Po dolasku u Dobrotu, nakon kupanja i večere, uputismo se u obilazak grada Kotora koji svojim stilom i ljepotom govori o povijesti i kulturi brojnih naroda koji ga naseljavahu. 

Da bi povijest još jače progovorila doprinjela je trosatna vožnja bokakotorskim zaljevom, čiji najznamenitiji dio, dva sakralna objekta Sv. Juraj (Sv. Đorde) i otočić Gospe od Škrpjela, djelo čovjeka i prirode, sebično svraćaju pozornost na sebe. 

Zahvaljujući volji i iscrpnom znanju don Srecka Maića, duhovnog pastira ovog svetišta i kraja, upoznasmo Zmajeviće, Tripu Kokolju, povijest, umjetnost, običaje, svečanosti, tugu, boli i želje ovoga kraja i naroda. 

Bijaše to kruna našega puta od kuda krenusmo put Zagreba. Svoje Amen, ovome izletu, izrekosmo u Vepricu (Makarska) , koji nam pruži kratki odmor i utaži žed, žed za vodom, dok nas ostavi žedne i željne novih izleta. 

Ružica Kopić 
Zagreb, 11. 08. 2003.

Ovaj tekst o planinskom masivu Orjena, autora Ž. Starčevića, objavljen je u časopisu “Gorske staze” 

Orjen zauzima površinu od preko 400 kvadratnih km, od kojih najveći dio pripada Crnoj Gori, znatno manji Bosni i Hercegovini (Republici Srpskoj), a periferni rub Hrvatskoj. Mada ne spada u visoke planine, Orjen po svom reljefu odaje upravo takav utisak. Od glavnog vrha granaju se brojni grebeni, gotovo radijalnog pravca širenja, gradeći između crkvički, vrbanjski, zubački i prostor Bijele gore. U ledenodopskim intervalima Orjen je bio u znatnoj mjeri zaglečeren, daleko više nego što bi se to očekivalo na osnovu njegovog geografskog položaja, a glacijalna granica se nalazila vec na 1200 metara nadmorske visine. Primjera radi, na Prenju je ta linija počinjala tek na 1680 m n.v. Fenomen se objašnjava izuzetno velikom količinom padavina koju je Orjen primao u tim razdobljima. Velike količine sniježnih oborina dovodile su do formiranja glečera, na čije nekadašnje postojanje ukazuju brojni oblici reljefa.
Masiv Orjena i danas prima enormnu količinu padavina a Crkvice, selo na njegovom istočnom rubu, slovi kao najkišovitije mjesto u Evropi sa nekih 5 metara vodenog taloga godišnje! I pored tako velikih oborina voda je ovdje prava rijetkost. Tlo prvenstveno sačinjavaju veoma propusni slojevi krečnjaka, pa se izvori javljaju samo po rubnim dijelovima masiva, ili daleko u podgorini na rubovima Bokokotorskog zaliva. U centralnoj zoni ljudi se dovijaju kako znaju, grade cisterne, ili, za kratka boravka koriste kapavice i sniježnice. Nedostatak površinskih voda i ljetne suše, bili su ozbiljan problem za nekada veoma razvijeno katunsko stočarstvo. Do drugog svjetskog rata gotovo svaki kutak planine korišcen je za ispašu, što je veoma prorijedilo orjenske šume. Danas su na najvećem dijelu Orjena jedini posjetioci planinari i lovci, a šume opet uzimaju maha. U naročitoj je ekspanziji bukva, koja i inače zauzima najveće površine. Planinarima je Orjen posebno zanimljiv po svom glavnom vrhu – Zubačkom Kablu, najvišoj tački primorskih Dinarida.  

Zubački kabao

Januarsko jutro, sunce tek što je prosulo svoje zrake po sniježnom bespuću, a Darko i ja već grabimo prema Zubačkom kablu (1894 m), vrhu Orjena. Snijeg škripi, jauče, dok zubi dereza probijaju njegovu ledenu koru. Proteklu noć smo proveli na obližnjem Orjenskom sedlu (1600 m ) u prostoriji bez grijanja i sad žurimo ne bismo li tako istjerali studen iz promrzlih udova. Da se olujna bura, koja nas od juče uporno prati, nije pred jutro malo primirila, vjerovatno bismo odustali od izlaska na vrh.  

Austougarsko nasljeđe

Staza kojom idemo, vjerovatno je najstarija planinarska staza u Crnoj Gori. Trasirao ju je krajem devetnaestog vijeka Austrougarski general Varešanin, kako bi princu Rudolfu omogućio ugodniji izlazak na vrh. Na trećini uspona na Zubački kabao, kraj same staze stoji klesani natpis posvećen uspomeni na njene graditelje. Danas tablu sigurno nećemo vidjeti, jer snijeg je dubok preko jednog metra. To je jedna od fascinantnih odlika Orjena. Planina u višim dijelovima cijele zime stenje pod izuzetno debelim sniježnim pokrivačem, a morsko plavetnilo i mediteranski ugođaj priobalja su tu, na dohvat ruke, tek petnaestak kilometara od glavnog vrha! Na Orjenskom sedlu, pri osojnim stranama snijega redovno ima dovoljno za skijanje sve do kraja maja, a nekad i duže. Preko Sedla Austrougarska vojska provela je početkom dvadesetog vijeka strategijsku vojnu cestu, koja je spajala Hercegovinu sa kasarnom na Crkvicama, smještenom u istočnom dijelu masiva, u blizini, kroz istoriju, uvijek nemirne granice sa starom Crnom Gorom. Već su Austrougari uvidjeli izuzetan položaj Orjenskog sedla pa su planirali, da ih propast Carevine u tome nije spriječila, da baš tu, na prevoju, podignu oficirsko odmaralište. Danas, na istom mjestu stoji planinarski dom, trenutno u fazi adaptacije.  

Gradnja stuba-karta za Ameriku

Od Orjenskog sedla do Zubačkog kabla ima, u ljetnim uslovima oko sat hoda. Kada ovu krševitu podlogu zimi poravna debeli sloj zaleđenog snijega, kao što je to sada, uz korišcenje dereza i cepina, na vrh se može čak i brže. Staza zaobilazi sve opasne dijelove, tako da je, u stvari, jedna od najlakših markiranih staza u masivu. Ipak, valja savladati gotovo 300 metara visinske razlike a da to i nije tako lako svjedoči priča koja se još, tu i tamo, pronosi Orjenom: Carevina je najmila jednog od orjenskih gorštaka da na Zubačkom kablu podigne veliki betonski stub, koji bi se mogao vidjeti izdaleka, vec sa Orjenskog sedla. Kako je pristup vrhu težak za tovarnu životinju, čovjek nije mogao čak ni magare iskoristiti da potrebni materijal izvuče na vrh. Namjesto toga, sve potrepštine je iznio na sopstvenim leđima. Posao je pošteno odradio, a (ne male) dobijene pare iskoristio je za novi početak i… iselio se u Ameriku.  

Pancir-bor

Zubački kabao je zanimljiv, ne samo u istorijskom kontekstu, već i po svojim fizičkim osobinama, nadmorskoj visini i biljnom pokrivaču. Sa svojih 1894. metra, ova kota predstavlja najvišu tačku vijenca primorskih Dinarida. Vrh Orjena je znatno viši od drugih, znatno poznatijih, Lovćena, ili recimo, Velebita. Padine Zubačkog kabla krase gorostasna stabla munike, rijetke vrste bora, endema Balkana i južne Italije. Muniku, odnosno pancir-bor, kako su je Njemci zbog svoje raspucale kore prozvali, opisao je prvi put u masivu Orjena austrijski botaničar Maly Franz. Nekada se ovaj raskošni bor koristio kao kvalitetno građevinsko drvo, zatim za luč, pa čak i za preparaciju ribarskih mreža. Na sreću, ljudi su posljednjih decenija ostavili muniku na miru i prepustili joj da sama liječi svoje rane. Samo još ponegdje, može se naići na zasječeno stablo i po koji panj koji uporno odoljeva vremenu.  

Orjenski vidici

Stigli smo na dvije trećine uspona i ponovo izašli na greben. Bura se ponovo razgoropadila i nikako ne dozvoljava da zastanemo i uživamo u vidicima. Tjera naprijed. Ipak, tu i tamo stižem da na brzinu napravim koji snimak video kamerom. Da bih snimao moram da skinem rukavice, što na ovolikoj zimi nije ni malo lako. Nakon petnaestak minuta uspona stižemo na vrh. Ma koliko puta bio na Zubačkom kablu, čovjek uvijek vidi nešto novo. Evo, u daljini gledamo Bilećko jezero, za koje smo vjerovali da se ne može vidjeti. Po burovitom vremenu kakvo je danas, vidici su izuzetno jasni. Cijela Crna Gora je pred nama, od Lovćena i Prokletija pa sve do Durmitora. Dobro se vidi i susjedna Hercegovina, Popovo polje, dubrovačko primorje i nekoliko najjužnijih dalmatinskih ostrva. Sa druge strane, pogled na Boku kotorsku zaklanja cijeli niz nešto nižih orjenskih vrhova. Hladnoća i vjetar brzo će odagnati naše želje da duže ostanemo na vrhu. Dovidenja Orjene, do slijedeće prilike!  

Željko Starčević
(Gorske staze)

Impresije jednog od učesnika četvrtog Orjenskog polumaratona, objavljene u dnevnom listu “Publika”

Hercegnovsko Planinarsko-smučarsko društvo “Subra” je i ove godine bilo organizator i domaćin četvrtog Orjenskog polumaratona, netakmičarske manifestacije čiji su učesnici imali cilj da osvoje Zubački Kabao, najvišu tačku primorskih Dinarida.

U samo svanuće, nas trideset dvoje članova planinarskih društava “Železnicar”, “Dušan Bulatović Džambas”, “Komovi” i “Gorica” iz Novog Sada, Mojkovca i Podgorice, te hercegnovske “Subre”, smo se zaputili iz doma markiranom stazom preko blago zatalasane Kamenske ravni ka sjeveroistoku, ka centralnom dijelu masiva. Uskoro smo se našli na “raskrsnici”, čiji lijevi krak vodi ka Subri, ne najvišem, ali jamačno najljepšem vrhu Orjena, zbog čega mu ovdašnje planinarsko društvo, osnovano 1932. godine, i duguje ime, i kuda je planiran povratak.

Na daljem putu kroz gustu bukovu šumu ili preko kamenitih grebena, susrešćemo se sa nekoliko vrlo zanimljivih alpinističkih ili speleoloških objekata, od kojih su neki još uvijek nedovoljno istraženi.

Prvi nas dočekuje vrlo brzo: voda ove ekspedicije Željko Starčević, inače predsjednik pomenutog planinarskog društva, predstavlja nam Vodenu jamu, zanimljiv speleološki objekat sa dva otvora, ulaznim – pećinskim i stropnim – jamskim. Svoje ime jama duguje sezonski prisutnoj vodi na svom najnižem dijelu, svojevremeno služeći orjenskim gorštacima kao izvor. Činjenica je da je, uprkos velikoj količini padavina koje prima (selo na istocnim obroncima Orjena, Crkvice, slovi za najkišnije mjesto Evrope, sa 4,926 mm vodenog taloga godišnje), voda na Orjenu prava rijetkost, zato što tlo sačinjavaju vodopropusni slojevi krečnjaka, te stoga ovakvi objekti bijahu bitan faktor opstanka lokalnog stanovništva. Staza, na par mjesta kroz snijeg, iako je ljeto već na pragu, a more na svega desetak kilometara vazdušne linije, vodi dalje ka Zmajevom ždrijelu, impozantnom kanjonu u grebenu Subre, a odatle u Žitni Do, nekad značajan pašnjak koji, sa svojom kapavicom Izvor, bijaše povod mnogih sporova dva susjedna sela. Praćeni pogledom poskoka koji je, na dohvat ruku, prikupljao prve zrake sunca, nastavili smo ka istoku, zaobilazeći krševiti greben Bibiru, a zatim smo se vratili na smjer ka sjeveru i uskoro ispeli na stjenoviti vidikovac sa koga se pruža sjajan pogled na Ubaljsku planinu, nekadašnji katun sela Ubli. Na drugoj strani se pomalja vrh Borova glava (1,583 mnv), prema kome vodi naša staza, koja je napustila sad već prijatan hlad bukove šume i izbila na greben, vijugajući kroz ljuti krš. Gospodari ovog podrucja su javor, jela, munika, bijeli i crni grab, cer, makedonski hrast i medvjeđa ljeska, čiji šumarci donekle ublažavaju surovost predjela. Muniku, rijetku vrstu bora, endem Balkana i južne Italije, pancir-bor, kako je zovu Njemci zbog njene ispucale kore, prvi put je u masivu Orjena opisao austrijski botanicar Maly Franz. Ovaj gorostasni bor se nekad koristio kao kvalitetno gradevinsko drvo, za luč ili za preparaciju ribarskih mreža, a posljednjih decenija ljudi su, srećom, ostavili muniku na miru i prepustili joj da sama ponovo određuje granice svoga carstva, nerijetko stablima starim i do pola milenijuma.

Nakon ovog grebena nastavili smo uspon ka Orjenskom sedlu, na 1,594 mnv. Uklesani natpis pored samog puta nas je upozorio da se nalazimo na jednoj od najstarijih planinarskih staza u Crnoj Gori. Trasirao ju je, godine 1895, austrugarski general Varešanin, kako bi omogućio ugodan izlazak na vrh carskom prestolonasljedniku, princu Rudolfu. Preko Sedla austrougarska vojska je početkom dvadesetog vijeka izgradila vojnu cestu, koja je spajala Hercegovinu sa kasarnom na Crkvicama, u istočnom dijelu masiva. Austrougari su uočili izuzetan položaj Orjenskog sedla, pa su planirali da baš tu, na prevoju, podignu oficirsko odmaralište, ali propast carevine ih je preduhitrila. Umjesto toga, danas se tu nalazi još jedan planinarski dom, koji, na žalost, nije u funkciji.

Od Orjenskog sedla do naše krajnje destinacije, Zubačkog Kabla, vodi staza na kojoj nema opasnih djelova, ali oko 300 metara visinske razlike predstavljaju ne mali problem, o cemu svjedoči priča koja se još pronosi Orjenom. Carevina je unajmila jednog orjenskog gorštaka da na Zubačkom Kablu podigne veliki betonski stub, koji bi se mogao vidjeti izdaleka, već sa Orjenskog sedla. Kako je pristup vrhu nemoguć za tovarnu životinju, čovjek je sve potrepštine iznio na sopstvenim leđima. Posao je pošteno odradio, a tako zarađeni novac odlučio je iskoristiti za novi početak i iselio se u Ameriku!

Zubački Kabao je najviši vrh masiva Orjena, i sa svojih 1,894 mnv ujedno i najviša tačka primorskih Dinarida, znatno viši od drugih, poznatijih vrhova, Lovćena ili Velebita. Odavde je cijela Crna Gora na dlanu, od Lovćena i Rumije, preko Komova i Prokletija sve do Durmitora! Na drugoj strani se vidi i dobar dio Hercegovine – Popovo Polje, Leotar i Bilećko jezero u daljini, te dubrovačko primorje i nekoliko južnih dalmatinskih ostrva. Nažalost, nama danas sreća ne bijaše naklonjena, pa je gusta magla spriječila nas dvadeset troje najupornijih da vidimo dalje od sniježnih nanosa u podnožju Zubačkog kabla, čiju debljinu procjenjujemo na nekoliko metara. Ti nanosi samo svjedoče kako su veličanstveni morali biti glečeri koji su se tokom pleistocena spuštali do 1,200 mnv, do samog ruba Boke Kotorske!

Bojana, Vesna, Zehra, Aleksandra, Dragana, Nada, Igor, Zvonko, Vlado, Zoran, Marko, Miroslav, Ranko, Milivoje, Dragan, Miro, Mirsad, Bojan, Petar, Vanja, Branko, Željko i Božo su na “krovu Orjena” planirali duži odmor, ali od toga ne bijaše ništa, jer je počela da sipi i kišica uz nagovještaj grmljavine i neprijatan vjetar, a planina je ćudljiva (o cemu nam govore i SMS porukice kojima saznajemo da par kilomatera ispod nas vlada ljetnja žega ispod vedrog neba!) i zna prevariti i iskusnije planinare. U takvim uslovima bijaše uputno što prije krenuti nazad.

Put nas je nazad poveo zapadnom varijantom staze, kroz stoljetnu bukovu šumu i pitome dolove Vrbanjske visoravni, i bio je znatno lakši nego jutrošnji. Uskoro smo stigli do čuvenog Subrinog amfiteatra, veličanstvene litice visoke nekoliko stotina metara na kojoj opstaje tek po koja munika, mnogi će reći najzanimljivijeg, najljepšeg i najsurovijeg detalja Dinarida, koji svoj oblik duguje upravo glacijalnoj aktivnosti. Ipak, već osjetan umor spriječio nas je da se, pod zalazećim suncem koje je ponovo smijenilo oblake, nađemo i na samom vrhu Subre, najljepšem i najposjećenijem vidikovcu Orjena na 1,679 mnv.

Oni koji nijesu ranije imali prilike da se otisnu na taj put, morali su se zadovoljiti našim pričama o čarima Subre, Nikoline jame, okomitog ponora dubokog 188 metara, i mističnog Vilinog gumna (1,410 mnv), dvaju kamenih elipsastih platoa na kojima, legenda kaže, noću vile igraju kolo, odnoseći sa sobom, u Vilinu pećinu na vrhu Dobroštica, svakog smrtnika koji se drzne da ih uznemiri u njihovom ritualu…

Svejedno, biće prilike i za novo upoznavanje, u punom smislu te riječi, jer koliko god puta čovjek bio na Orjenu, uvijek će otkriti nešto novo, i uvijek će ga ova planina iznenaditi mnoštvom svojih lica, ljepotom koja se različito doživljava u zimu ili u proljeće, u sumrak ili u svitanje, na suncu ili po kiši, i zato ne čudi što su mnogi nakon kratkog odmora i osvježenja u Domu već počeli da planiraju sljedeći pohod.